U Splitu je u subotu održan sedmi Hod za život, obitelj i Hrvatsku pod geslom „Izaberi život! I majku i dijete”. Ove godine održava se u 17 gradova, a po prvi put hodat će se za život u Šibeniku i Karlovcu. Uz mnoštvo sudionika u Splitu poseban značaj ovom miroljubivom skupu dala su i svjedočanstva majki koje su rekle DA životu!
U nastavku vam donosimo svjedočanstvo vjeroučiteljice Antonije Jelavić Šako, majke i supruge koja je govorila o silnoj ljubavi prema svojem sinu Andriji. Maleni Andrija hrabro je živio 32 dana, okružen ljubavlju i pažnjom svoje obitelji.
”Moj brat Duje se rodio prerano, živio je samo pola sata”
– Zovem se Antonija. Drago mi je što smo ovdje u ovolikom broju, s istom nadom, da se pravo na život svakog ljudskog bića poštuje od začeća do prirodne smrti. Zahvaljujem se organizatorima na trudu i žrtvi koju ulažu u zaštitu najmanjih i na pozivu da svjedočim. Hvala suprugu Ivanu što me potaknuo i podržao. Ratne ’93. moja mama je bila trudna s bracom. Sestre i ja dodirivale smo trbuh kada bi se braco pomicao. Radovale se, ali i primjećivale zabrinuta lica roditelja, iščekivanje nalaza, razgovore, pritisak okoline. Rodio se prerano, živio pola sata, kršten i dobio ime Duje.
Uz ova sjećanja još je jače ono na mamino neupitno DA životu i njen opis njegove crne kosice. Friško vjenčani, 25 godina poslije, suprug i ja radujemo se saznanju da sam trudna. Odbijamo testove probira i obavljamo redovne preglede. Vođena sumnjičavošću i unutarnjim nemirom, odlazim na pregled kod druge ginekologinje koja me umiruje, sve je u redu. Rastemo i beba i ja, planiramo, maštamo. Još jedan redovni pregled. Doktorica je neobično dugo gledala ultrazvukom, a onda riječi: „Voljela bih da ovo još jednom netko pogleda.“ Pojašnjava nam, crta prikaz ljudskog srca, a mi odsječeni, obuzeti strašnim osjećajem nešto nije u redu. Sve čujete, vidite, pamtite, ali kao da ste u isto vrijeme odsutni. Što će biti sa mojom bebom?
Hod za život u Splitu: ‘Hodamo jer vjerujemo da je ljudski život svetinja’
Suočavanje s teškom dijagnozom vlastitog djeteta
Drugo mišljenje koje potvrđuje prvo, odlazak u Zagreb i konačna potvrda dijagnoze: hipoplastično lijevo srce, teška srčana mana. Suprug i ja nasred ceste plačemo zagrljeni. Sjećam se svih statistika, riječi, prognoza, sve sam u glavi probirala, odlučna u borbi, ni u jednom trenu ne misleći da je smrt opcija. Idemo, izgurat ćemo ovo, prvu, drugu, treću operaciju, a u isto vrijeme slomljena sam pri samoj pomisli da će tako malen prolaziti sve to. Mjeseci do poroda su prošli u hrpi kontrola, liječnika koji se izmjenjuju, putovanja, rastanka od doma, odlaska u drugi grad zbog poroda i transporta za operaciju, pokušaju življenja normalnog života.
Najljepše i najteže je bilo kada bi nas dvoje, beban u trbuhu i ja, ostali sami u stanu, spremali robicu, pjevali i plakali, pričali. Nije volio kada sušim kosu ili klapam suđem, ali je uživao kada bi ga mazila po guzi, baš bi se namjestio da točno mogu napipati gdje je. Volio je i šetnje i udarati moj mjehur. Kada se rodio, dali su mi da ga vidim nekoliko sekundi. Imao je super frizuru s puno kose i tatin izraz lica. Ime mu je savršeno pristajalo, Andrija. Pet dana odvojenosti u dvije različite bolnice, nerazumijevanje osoblja u rodilištu, briga što je s njim, suprug rastrgan obavljajući svu papirologiju i konačno susret.
”Veće borce za život od djece nećete pronaći”
Andrija je bio „ljut“ gdje sam do sada. Kada smo oboje isplakali razdvojenost, uživala sam gledajući ga. Savršen, od glave do pete. Živio je 32 dana iako je prema početnim prognozama sada trebao biti tu, s nama. Prva operacija nije uspjela. Ispravljali su drugom, pa ovim zahvatom, onim,… Htio je živjeti. Borio se i izborio za svaki dan. Opraštali smo se nekoliko puta, no uvijek bi ostao. Vjerujte mi, veće borce za život od djece nećete pronaći. Umro nam je na rukama, u zagrljaju i suzama, opet prkoseći prognozama i smrti, živeći nekoliko sati duže od navještenog kada su nam ga položili u ruke.
Tijekom boravka u bolnici, sjedeći pored njega, tata mu je pričao što će sve raditi kada dođu na selo, u Muć gdje imamo vrt. Obećao mu je da ćemo zajedno izgraditi suhozid u obliku srca, posaditi ljekovito bilje koje će on brati. Andrija je došao u Muć, ali na mjesto posljednjeg počinka. I dobio je kameno srce, Andrijino srce. Gradili smo ga bez njega, ali za njega i sve malene borce. Gradili smo ga s obitelji, rodbinom i prijateljima. Znajte da je vaša prisutnost, pomoć, strpljivost, razumijevanje,… jako bitno u susretu s roditeljima koji se suočavaju sa bolešću ili smrću djeteta. Oni neće biti isti kao prije. I ne trebaju.
”Djetetovu smrt ne liječi vrijeme, naučite živjeti s tim nedostajanjem”
Djetetovu smrt ne liječi vrijeme, naučite živjeti s tim nedostajanjem. Andrija je moj ponos iako nije tu, radost i prva ljubav na prvi pogled. Sada bi imao 6 godina. Kako neki kažu „usudili“ smo se imati još djece. Braco je dobro pročačkao Nebo i pomogao u dolasku naše dvije prekrasne djevojčice, koje su Bogu hvala, žive i zdrave. Nije tu stao, javile su nam se još dvije mame gdje se umiješao u dolazak njihovih mališana.
Inače, danas mi je rođendan. I moj početak života obilježen je borbom, preranim porodom, dugim boravkom u inkubatoru,… Ali, evo me, tu sam. Zahvalna za svoj život i život svakog člana obitelji. S nikim se za svoj život ne bih mijenjala koliko god teško bilo. Moja rođendanska želja je da svi ljudi vole vlastiti život i poštuju tuđi. Budimo primjer kao moja mama meni, zaključila je Antonija.
Hod za život u Splitu: Pokažimo da živimo u društvu koje voli i štiti život
Izvor: Narod.hr