Vijesti

Naslovna » Iskustvo Marine Bulat: Rekli su mi kako će beba imati Downov sindrom. Odbila sam pobačaj, život nas je iznenadio…

Iskustvo Marine Bulat: Rekli su mi kako će beba imati Downov sindrom. Odbila sam pobačaj, život nas je iznenadio…

lip 2, 2022

Podcast 55 minuta kod Željke Markić donosi ohrabrujuću priču Marine Bulat, majke za čije je dijete postojala visoka mogućnost da se rodi s Downovim sindromom te o važnosti dijeljenja primjera hrabrih žena i snažnom utjecaju koji to može ostaviti na druge.

Marina je učiteljica iz Virovitice, majka troje djece koja boluje od dijabetesa tipa 2 i tijekom dugo iščekivane treće trudnoće, njezinom Damjanu je prognozirana mogućnost rođenja s Downovim sindromom.

Marina: „Udana sam 13 godina, u prvoj godini braka ostala sam trudna s prvim djetetom, a godinu dana poslije dobila sam drugo dijete. Zatim sam 6-7 godina čeznula za trećim djetetom, a kada sam konačno odustala i prihvatila situaciju, test za trudnoću je napokon bio pozitivan. To je bilo jedno prekrasno iznenađenje.

Iako sam imala dijabetes, osjećala sam se zdravstveno dobro. Ginekologu koji je bio zamjena mojem stalnom ginekologu, rekla sam da sam došla potvrditi trudnoću jer mi je test pozitivan. Po zadnjoj mjesečnici ispalo je da sam trudna 10 tjedana, premda sam ja znala da sam trudna osam tjedana.

On mi je ljutito rekao: Došli ste prekasno, a ja sam ostala šokirana. Rekla sam da nisam došla prekasno, da sam došla potvrditi trudnoću te da nisam trudna 10 tjedana, nego osam.

Shvatila sam da je liječnicima bio problem moj dijabetes, predstavljen je kao teško stanje. Nisam dobivala podršku da ja to unatoč tome mogu, da nisam jedina, da ima gorih slučajeva… Dobila sam dojam kao da im je to opterećenje.

>Ana Soldo: Doktor me pitao – ‘Brineš li se ti za sebe ili za to dijete u tebi?’

> Iskustvo Marte Ramos: Usprkos svim lošim prognozama, naša 3,5 godišnja Tereza sad se razvija kao svako prosječno dijete

> Ispovijed Ane Božinović: U 6. mjesecu trudnoće rekli su mi da Iva ne može preživjeti

”Postoji velika mogućnost da će vam dijete biti mongoloidno”

Došla sam u Petrovu bolnicu, na mojem odjelu su bile žene s dijabetesom i različitim zdravstvenim stanjima. Medicinska sestra mi je rekla da je došao rezultat testa ranog probira, no ja za taj test nisam ni znala niti sam ga tražila. Liječnica mi je rekla rezultat na bahat način: To znači da postoji velika mogućnost da će vam dijete biti mongoloidno. To je bio prvi šok, da s mojim djetetom nešto neće biti u redu.

Kada je netko bolestan, smatram da se čovjeku treba pristupiti s onim minimalno pozitivnim. Stav drugih da ne bih trebala imati treće dijete je apsolutno bio prožet kroz moju trudnoću. Ja svog ginekologa jako volim, predivna je osoba. Kad sam kod njega došla na pregled, on me uhvatio za ruku jako obzirno i pitao me najljudskiji što je mogao: Jeste li vi uistinu htjeli to dijete?

S obzirom na moje stanje s dijabetesom, da imam već dvoje djece i da bi mi ovo bio treći carski rez, to bi sve liječnicima bilo jako problematično.

”Suprug je rekao: To je ipak naše dijete”

Ja sam pitala supruga što ako naše dijete ima Downov sindrom no on je rekao da neće ni pričati o tome, da je to ipak naše dijete. Brinulo me hoću li ja biti dobra majka tom djetetu, ali nimalo mi nije smetala mogućnost da bi moje dijete moglo imati Downov sindrom.

S obzirom na to da sam odbila testove koje su mi nudili liječnici, rekli su mi da ako to neću napraviti, predlaže mi se amniocenteza. No taj postupak amniocenteze predstavlja rizik za plod, a ako postoji i 0,01 % rizika za plod, ja uopće neću pokušavati s tom pretragom.

”Rekla sam da će meni biti čast biti majka tom djetetu”

Kada sam odbila amniocentezu, liječnica se začudila i okrenula od mene, bez da mi je objasnila nuspojave i cilj te pretrage, niti postavila pitanje o mojem odnosu prema toj trudnoći. Ja sam njoj iza leđa rekla da će meni biti čast biti majka tom djetetu.

Svaki put sam na hospitalizaciji upoznavala puno žena koje su sve različitih karaktera i svjetonazora. To su majke s dijagnozama, određenom problematikom i sve se bore za svoju djecu, da sačuvaju trudnoću.

Tamo je bila jedna predivna žena kojoj su u trudnoći otkrili da joj dijete ima veliku srčanu manu te prognoze nisu bile dobre. Ta žena je bila pozitivna i toliko hrabro se nosila s tim. Njezina ljubav prema djetetu bila je predivna za vidjeti. Nama je ona uljepšavala dane u bolnici. Ti shvatiš da tebi nije teško u usporedbi s njom.

Kada je rodila, nakon dva mjeseca sam ju pitala kako je njezin mali hrabri lav, no ona mi je rekla da je tu noć preminuo. To je bio trenutak koji vam slomi srce i poljulja temelje. Tada sam se pitala što ako se to meni dogodi. No to njezino iskustvo je meni najviše pomoglo i dalo snagu za dalje.

Svaki put kad sam bila na pregledu, liječnici su samo šutjeli te me nitko nije ohrabrivao. Tijekom trudnoće sve je bilo u redu s djetetom i rodila sam ga carskim rezom. Damjan je bio zdrava beba.

Tumor na mozgu

Nakon dva i pol mjeseca u jednom trenutku se cijeli ukočio. Ja sam primijetila da on gubi boju. Došao je k sebi, no to se ponovilo dva tjedna poslije. Kako smo došli u bolnicu Damjanu se pogoršavalo stanje, on je prestajao disati. Čudno je bilo što su sve pretrage bile u redu. Bili smo 27 dana u toj bolnici uz pretrage, a Damjan je nebrojeno puta prestajao disati. Ja sam prvih tjedan dana vrištala.

Molila sam Boga da se otkrije u čemu je problem, da se nosimo s time. Nije se znalo što mu je, a bilo mu je sve gore. Ja sam se tada sjetila one žene koja je izgubila dijete. Željela sam biti uz njega i bodriti ga.

Odlučili smo otići u Zagreb u bolnicu. Cijelo to vrijeme Damjan je imao napade. Nakon pet napada mislite da će sve biti u redu, nakon deset shvaćate da je moguće da će imati nekih poteškoća, nakon 50 prihvaćate i da bude biljka, samo da bude što dulje tu. A nakon sto napada budete zahvalni za svaki dah. To su situacije kada čovjek pomiče granice.

U cijeloj toj priči kad ja nisam bila dobro, govorili su mi: Smiri se, imaš još dvoje žive djece kod kuće, a moje dijete diše, ono se bori. On je stabilno, a oni meni govore kao da mi dijete umire.

Zatim je u Zagrebu Damjanu otkriven tumor na mozgu. Nakon jako teške i duge, ali uspješne operacije, bio je na intenzivnoj te mu se nakon toga stanje naglo pogoršalo.

Mnogi su se uključili u molitvu i njemu se u 24 sata stanje naglo poboljšalo.

Veliki dio tumora je bio dobroćudan, a za drugi dio se nakon dodatne analize utvrdilo da je u niskom postotku zloćudan te je odstranjen. Onkolog je smatrao da ne treba daljnje onkološko liječenje te da se samo prati.

”Naš Damjan je čudo!”

Damjan će za dva mjeseca imati tri godine. Uredno je praćen kod liječnika. On priča, hoda, trči… Naš Damjan je čudo! Tumor se ne vraća. Mi živimo s tim križem da je moguće da će se to nekad vratiti, no možda i neće.

Kao problem pogleda društva na život Marina ističe: ”Ja sam shvatila da mi bježimo od patnje. Život je prožet patnjom, kao i radošću. I mi zato što bježimo od patnje, nismo toga svjesni.”

Također, problem je i u tome što se nedovoljno mogu čuti utješni i lijepi primjeri žena koje se hrabro drže u trudnoći i bore za svoje dijete. To potvrđuje i Marinin zaključak: ”Da nije bilo majke koja je tako hrabro iznijela tu trudnoću, ja se tad ne bih mogla sjetiti nikog tko je to prošao, mislila bih da je meni najgore na svijetu.”

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Pročitaj više..

0