Vijesti

Naslovna » Kako moja obitelj tuguje i pamti bebe koje smo izgubili spontanim pobačajem i preranim porodom

Kako moja obitelj tuguje i pamti bebe koje smo izgubili spontanim pobačajem i preranim porodom

lis 27, 2021

Kad je gospodin iz pogrebnog poduzeća ušao u moju bolničku sobu oko 22:00 sata, bio je to kraj jednog dugog dana. Stajala sam podno bolničkog kreveta držeći našeg malog Ezru. Moj je muž stajao pored mene dok smo se posljednji put opraštali od našeg sina kojeg sam rodila samo par sati ranije. U 36. tjednu trudnoće inducirali su mi porod zbog mog zdravstvenog stanja. Rodila sam sina, malog dječaka s anencefalijom. Pratili smo njegove otkucaje srca tijekom poroda, koji su u 4:30 bili snažni i stabilni. Kad sam ga konačno rodila u 4:36, i neonatologinja ga pregledala, više nije mogla čuti otkucaje njegovog srca, donosi liveaction.org.

Negdje u tih šest minuta njegovo je srce prestalo kucati

Više od pet mjeseci smo znali da će ovaj trenutak doći. Na rutinskom ultrazvuku u 12. tjednu čuli smo riječi: „Nešto nije u redu s njegovom glavom”. Anencefalija je oštećenje neuralne cijevi koje sprječava razvijanje lubanje. To je rijetka pojava koja se dogodi otprilike 30 dana nakon začeća. Ne postoji način na koji se može liječiti ili izliječiti, te je svaki slučaj smrtonosan, pri čemu većina beba umre prije ili netom poslije rođenja.

Proveli smo četiri mjeseca na različite načine odajući počast životu našeg sina, no u konačnici, u trenucima nakon njegovog rođenja kad sam bila suočena s oštećenjem koje mu je oduzelo život, samo sam čeznula za jednim dahom, jednim otkucajem srca, jednim znakom života za koji bih se mogla uhvatiti – no nije bilo ničega.

Predali smo svog sina pogrebniku i spakirali svoje stvari za doma

Dječje čarapice i rezervnu odjeću koju nećemo trebati, božićne ukrase s otiscima stopala našeg sina, kutiju sa suvenirima iz bolnice uključujući bolničku narukvicu za bebe koju su napravili „za svaki slučaj”. Pogrebnik je primio je našeg sina i obećao da će odati počast njegovom životu, spomenuvši kako on i njegova supruga imaju dvoje djece kod kuće i dvoje na nebu, koje su izgubili spontanim pobačajem.
U listopadu 1988. godine američki predsjednik Ronald Reagan proglasio je listopad Mjesecom svijesti o spontanom prekidu trudnoće i gubitku djeteta. To je postao mjesec rezerviran za programe, ceremonije i aktivnosti koje govore o gubitku kojeg su mnogi roditelji doživjeli. Na dan proglašenja Predsjednik je rekao: „Kad dijete izgubi roditelje, nazivaju ga siročem. Kada supružnik izgubi svog partnera ili partnericu, nazivaju ga udovcem ili udovicom. Kada roditelj izgubi dijete, ne postoji riječ koja to može opisati.” Ronald Reagan je razumio težinu gubitka djeteta, jer je i sam izgubio kćer koja je rođena četiri mjeseca prerano. Prošle su 33 godine otkako je proglasio ovaj mjesec sjećanja, no šutnja oko spontanog pobačaja, gubitka trudnoće i gubitka gubitka djeteta i dalje ostaje ista.


Naša je obitelj jako dobro upoznata sa spontanim pobačajem, prekidom trudnoće i gubitkom djeteta

Pored našeg mrtvorođenog sina, 2005. godine tijekom ultrazvuka u 8. tjednu trudnoće saznala sam da imam takozvanu „neodrživu” blizanačku trudnoću. Nisam mogla vjerovati i čekala sam doma u nadi da je dijagnoza pogrešna, no u konačnici sam spontano pobacila tjedan dana kasnije. Prošle godine, 2020. imala sam spontani porođaj u 16. tjednu trudnoće i rodila našeg sina, Ashera. Bila sam na ultrazvuku par tjedana ranije. Nije bilo nikakvih naznaka o komplikacijama, što je učinilo njegov gubitak još neočekivanijim i još tragičnijim. Nekoliko mjeseci poslije, u listopadu iste godine, saznala sam da sam ponovno trudna, i da ovaj put imam ektopičnu (izvanmateričnu) trudnoću – te je to postao još jedan gubitak kojeg nosim u svom srcu.

Naša druga, živuća djeca, znaju za gubitak blizanaca

Pokazuju na blizance kad ih vide na TV-u ili u javnosti. Moja djeca ih se sjećaju… čak i ona djeca koja su se rodila poslije tog gubitka. Jedan od mojih sinova imao je manje od dvije godine kad smo izgubili blizance, no ipak ih se sjeća. On voli svoju braću i sestre – one koji su s njim i one kojih više nema – i često govori kako će ih vidjeti na nebu. Ne pamti ih iz svog vlastitog iskustva, nego iz naših priča o njima.
Moj sin koji sada ima dvije godine također neće pamtiti našeg mrtvorođenog sina. Vidjet će ga na slikama i znati da je bio tu, no neće ga pamtiti osim ako mu ne budemo ispričali priču o njemu.. A upravo o tome se i radi u Mjesecu svijesti o spontanom pobačaju i i gubitku djeteta. Naša djeca koja čekaju na nebu ostat će u srcima i mislima naše druge djece. Njihova ljubav ostaje s nama, iako oni više nisu prisutni. Ovaj mjesec je važan za brojne obitelji jer njime odajemo počast našim malenima, nastavljajući svoje živote bez njih.

Prevela i uredila:
Ornela Findrik

Izvor: frendica.hr

Pročitaj više..

0