Vijesti

Naslovna » Marito Mihovil Letica: Abortus ili pravo na život, kultura života ili kultura smrti

Marito Mihovil Letica: Abortus ili pravo na život, kultura života ili kultura smrti

velj 5, 2021

Ovaj se članak nastavlja na prošlotjedni u kojemu bijaše riječi o kulturi smrti u (zlo)duhu koje golema većina političara Europske unije zahtijeva slobodno i široko dostupno pravo na pobačaj kao tobožnji civilizacijski doseg 21. stoljeća, čemu se jedino možemo suprotstaviti promicanjem kulture života u skladu s našim kršćanskim vrijednostima. S time u vezi podsjetili smo se konstitutivnih civilizacijskih temelja i duhovnih izvora bez kojih Europa od antike do danas ne bi mogla izgraditi svoj identitet, a riječ je o grčkoj filozofijirimskome pravu i judejsko-kršćanskoj vjerskoj tradiciji, piše Marito Mihovil Letica za Hrvatski tjednik, br. 851, od 14. siječnja 2021.

Ustavni sud u Poljskoj donio je 22. listopada 2020. odluku kojom potvrđuje pravo na život nerođene djece kod koje su otkriveni poremećaj ili bolest, jer se time štiti pravo na život zajamčeno člankom 38. Ustava. Tako bi pobačaj u Poljskoj bio dopušten samo u slučajevima incesta, silovanja i stanja koje ugrožava trudničin život.

Protuživotni i nekrofilni eurounijski pobornici pobačaja neistinito i zlonamjerno tumače da se odlukom Ustavnoga suda zabranjuju u Poljskoj svi pobačaji, neovisno o bilo kojoj bolesti, čak i kada je u opasnosti ženin život. Podupiru poljske prosvjednike, koji glavnoga krivca vide u Katoličkoj crkvi. Ali moralni nauk Crkve ne zabranjuje apsolutno sve pobačaje, nego dosljedno argumentira da je primjenjujući načelo dovoljnog razloga u nekim okolnostima dopušten prekid trudnoće. Pri tome se nedužni ljudski život nikada ne smije izravno oduzeti kao svrha ili kao sredstvo za neku drugu svrhu, makar bila i dobra. I to crkveno stajalište nije od jučer. (O tome više: Jordan Kuničić, Katolička moralka, sv. III, Zagreb, 1961.)

Reputacija lokala i dehumanizacija svijeta

Vjerodostojni podatci kažu da se više od trećine pobačaja u Poljskoj događalo zbog dijagnosticiranoga Downova sindroma. K tome se nepojmljivom i strahotnom iskazuje težnja vladajućih u Kraljevini Danskoj da do 2030. postanu jedina država bez osoba s Downovim sindromom („Down Syndrome Free“). Od 2004. do 2010. u Danskoj se broj rođene djece s ovim genetskim poremećajem smanjivao 13 posto godišnje, što se postiglo sustavnom kampanjom njihova abortiranja. Sljedeća se argumentacija nadaje neoborivom: ako se neko društvo upinje osloboditi osoba s određenom osobinom i hvasta se da ih je sve manje – time im se neizravno šalje jasna poruka kako su manje vrijedne i diskriminirane, kako nisu naši bližnji, nego nepoželjni „nižnji“. Ovdje nije riječ o prevenciji i liječenju bolesti, nego o eliminiranju ljudskih bića s određenim poremećajem. Svi europski narativi o inkluzivnosti, nediskriminaciji, prihvaćanju drukčijih, osobâ s posebnim potrebama i teškoćama u razvoju; svi festivali tolerancije, različitosti i slično – iskazuju se tako pukim ispraznicama.

Kada je početkom listopada 2020. konobar u jednome zadarskom ugostiteljskom objektu rekao ženi s djevojčicom koja ima Downov sindrom neka otiđu jer da se, kako su prenijeli mediji, „narušava reputacija lokala“, sablaznio se Zadar i cijela Hrvatska. Svakoga tko je normalan i čovjekoljubiv ima zaprepastiti takva sramotna bešćutnost. Zgrozili bi se jamačno i danski političari i bioetičari.

Ali treba ih u njihovu licemjerju upitati zašto im je užasavajuće zabraniti djetetu s Downovim sindromom da sjedi na „štekatu“ ugostiteljskoga objekta, pod tendom ili suncobranom, a nije im užasavajuće zapriječiti da se rodi, da iz svijeta prenatalne tame dospije u prostrani svijet vedrine i sunčeve svjetlosti. „Nešto je trulo u državi Danskoj“, kaže Marcel u Shakespeareovoj drami Hamlet, a Horacije odgovara: „Nebesa će time upraviti.“

Umjesto humanosti i bioetičkoga senzibiliteta kao nove osjećajnosti u razvijenoj i uljuđenoj Europi, na djelu je stara eugenika premazana novim bojama. Pojam „eugenika“ dohodi iz grčkoga jezika („eugenḗs“: dobra roda, plemenita podrijetla), a skovao ga je u drugoj polovici 19. stoljeća engleski prirodoslovac Francis Galton, gorljivi zagovornik teorije evolucije i prirodne selekcije. U literaturi se nerijetko spominje podjela na „pozitivnu“ eugeniku, koja potiče razmnožavanje zdravih i sposobnih, i „negativnu“, koja priječi razmnožavanje bolesnih i nepoželjnih. Ta je podjela posve promašena jer nije moguće odvojiti jedan eugenički pristup od drugoga.

K tome je proizvoljna i pogrješna podjela na „desnu“ i „lijevu“ eugeniku. Ilustrativan je primjer Hitlerove Njemačke gdje se provodila eugenika eliminacijom pripadnika tobožnjih „nižih rasa“, „podljudi“, ali i bolesnih pripadnika germanske rase, takozvanih „arijevaca“. Je li ta eugenika „desna“ ili „lijeva“? Je li Hitler ljevičar ili desničar? Potonje se pitanje opire jednostavnu i jednoznačnu odgovoru, ali znatno pretežu razlozi koji govore o Hitleru ljevičaru. U imenu njegove nacističke stranke dvije su ljevičarske označnice: „socijalistička“ i „radnička“, izvorno: „Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei“. Nacionalsocijalistička zastava najvećim je dijelom crvena – socijalistička. Hitler je nebrojeno puta iskazao bliskost s komunistima, primjerice: „Čak i pčele se oslobode svojih trutova kad više ne mogu biti korisni u košnici. Stoga su boljševici postupili posve prirodno“ (u vezi s uklanjanjem liberala i „branitelja individualizma“). Nadalje: „Ne će Njemačka postati boljševička, nego će boljševizam postati vrsta nacionalsocijalizma. Osim toga, više je stvari koje nas spajaju s boljševicima nego onih koje nas dijele.“ (Otto Wagener, Hitler: Memoirs of a Confidant, New Haven, 1985.; uz to upućujem na knjigu: Dinesh D′Souza: Velika laž: Razotkrivanje nacističkih korijena ljevice, Velika Gorica, 2019.)

Lijevo-liberalna demokracija i prisilna sterilizacija

Naredbodavac eugenike Hitler bio je najviše ljevičar (kao i njegov saveznik Mussolini, od mladih dana do smrti socijalist, s fašizmom kao navlastitom nadgradnjom socijalističkih ideja) te nam je odbaciti ideološki motivirano novo manihejstvo koje govori o „dobrim ljevičarima“ i „zlim desničarima“, „pozitivnoj eugenici“ prvih i „negativnoj eugenici“ potonjih. Dobro i zlo stanuju i na desnici i na ljevici. Treba reći da je nakon Drugoga svjetskog rata eugenike bilo i još je ima u demokratskim društvima zapadnoga svijeta: Europi, SAD-u, Australiji i drugdje. U dominantno lijevim i liberalnim skandinavskim zemljama – Danskoj, Norveškoj, Švedskoj i Finskoj – podvrgnuto je sterilizaciji u sklopu poslijeratne ideologije države blagostanja više od 200.000 žena koje su ocijenjene mentalno bolesnima, neobrazovanima i nesposobnima za brigu o djeci. Ti se postupci prisilne sterilizacije ne razlikuju bitno od takovrsnih u Hitlerovoj Njemačkoj. Okolnost da su današnji pobornici eugenike najvećim dijelom ljevičari i liberali, ne znači da je njihova eugenika lijeva i liberalna. Ona je jednostavno – eugenika. U smjeranju prema „dobromu rodu“ ona svagda i svugdje čovjeka izrođuje i odrođuje.

Umjesto humanizaciji medicine, gdje bi se humanizirala nova biotehnologija i zauzdala tehnokratska moć nad slabijima i nezaštićenima – svjedočimo medikalizaciji humane prokreacije, čovjekove biološke reprodukcije, pri čemu se pravo na pobačaj odnosno ubijanje nerođene djece u dijaboličkoj distorziji pojmova naziva naizgled pro-life sintagmom „reproduktivna prava žene“.

Nerođeno dijete kao subjekt prava

Pobornici eugeničkoga i svakoga drugog pobačaja tvrde da fetus nema nikakva prava, da nije pravni subjekt. Neutemeljeno i pogrješno. Jer rimsko pravo kaže da se začeto, a nerođeno dijete, smatra u određenim slučajevima već rođenim, ako je riječ o njegovim pravima: „Nasciturus pro iam nato habetur quotiens de commodis eius agitur.“ Ta je odredba pretočena i u hrvatsko zakonodavstvo, u članak 124. Zakona o nasljeđivanju: „Za dijete već začeto u času otvaranja nasljedstva uzet će se da je rođeno ako se rodi živo“ (NN 14/19). Dospijevamo pred pitanje: Kako začeto dijete istodobno može biti subjekt i objekt: subjekt u pravu nasljeđivanja, objekt u bioetici i medicinskoj etici; subjekt, odnosno ljudsko biće, prema utvrđenim znanstvenim činjenicama, objekt u viđenju dehumanizirane tehnokratske moći?

Treba istaknuti stručno mišljenje svih hrvatskih medicinskih fakulteta (u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku) te KBC-a Zagreb, koji su se na zahtjev Ustavnoga suda Republike Hrvatske očitovali o početku ljudskoga života. Koordinator povjerenstva prof. dr. Niko Zurak uputio je Ustavnomu sudu RH odgovor (25. kolovoza 2009.) u kojemu među inim piše: „Početak života predstavlja čin začeća (stvaranje zigote) na koji se u kontinuitetu nastavljaju ostali stadiji razvoja čovjeka u intrauterinom [unutarmateričnom] i ekstrauterinom [izvanmateričnom] životu.“ (https://narod.hr/u-prijevodu/procitajte-zakljucak-svih-medicinskih-fakulteta-u-hrvatskoj-o-pocetku-ljudskog-zivota-2009)

No usprkos tomu Ustavni sud RH donio je 21. veljače 2017. rješenje u kojemu kaže da se stari zakon iz 1978. – gdje stoji da žena do isteka 10. tjedna od začeća, a nakon toga pod određenim okolnostima, smije prekinuti trudnoću – nalazi u skladu s Ustavom. Od trinaest ustavnih sudaca samo je Miroslav Šumanović imao izdvojeno mišljenje rekavši, uz ostalo, kako u članku 21. Ustava RH piše da „svako ljudsko biće ima pravo na život“ te da se to odnosi i na nerođeno ljudsko biće od trenutka njegova začeća.

Potencijalnost fetusa i princa Charlesa

Doista, već u začeću posrijedi je ljudski život: od prvoga trenutka određene su važne osobine nove ljudske jedinke: spol, visina, tjelesna konstitucija, boja očiju, oblik i crte lica, k tome i talenti, ali na žalost i sklonost bolestima. Dakle, neutemeljeno je tumačenje da začećem nastaje neki nedefinirani život, „pod-ljudski“ ili „pred-ljudski“. Rast i razvoj zigote do embrija i fetusa teče na koordiniran, kontinuiran i postupan način: novi ljudski organizam stalno zadržava vlastiti biološki identitet, individualnost i neponovljivost. Nema skokova ni bioetički relevantnih razgraničenja (razdvajanje jednojajčanih blizanaca, početak osjetljivosti na bol, pomicanje, mogućnost preživljavanja izvan majčina tijela i sl.) – nego samo postupnih i suptilno nijansiranih promjena u rastu i razvoju. Začeto dijete ne može promijeniti bît koja mu pridolazi po biološkoj vrsti.

Premda čovjekov embrij u ranim fazama (naizgled sličan embriju npr. ribe, ptice, psa ili lava) ne udovoljava uvriježenoj predodžbi osobe, iako ne očituje značajke svojstvene osobama – svjesnost, sposobnost apstraktnoga mišljenja, sposobnost artikulirane jezične komunikacije, samosvjesnost, biranje dalekih ciljeva i dugoročnih planova njihova ostvarenja i sl. – ljudski je embrij potencijalna osoba jer pripada biološkoj vrsti čiji se zreli i zdravi pripadnici očituju po svojoj bîti kao osobe.

U suprotnome bi tkogod mogao uskratiti status osobe i novorođenčadi, zatim ljudima s mentalnom retardacijom, palima u komu ili oboljelima od Alzheimerove bolesti. Ne postoje dakle ni „pred-osobe“ ni „pod-osobe“ ni „poslije-osobe“ – nego su sva ljudska bića u posve određenome smislu osobe. Ovdje se presudno važnim iskazuje dalekosežno Aristotelovo učenje o potencijalnosti i aktualnosti (grč. „dýnamis“ – „enérgeia“), koje su preuzeli i plodonosno razvili osobito Toma Akvinski i Ruđer Bošković. Posebice treba istaknuti da se u bioetičkome diskursu potencijalnost osobe ne bi smjela razumijevati samo kao „mogućnost bivstvovanja“ nego prije svega kao „bivstvovanje mogućnosti“. U takvoj koncepciji pridolazi potencijalnosti znatno veća ontološka punina i snaga.

Niječući da nerođenomu djetetu pripadaju s osnove potencijalne osobe ikakva prava, australski filozof utilitarist Peter Singer u zborniku Medizin und Ethik (Stuttgart, 1989.) argumentira: „Općenito, jedan potencijalni X nema sva prava kao stvarni X. Princ Charles je potencijalni kralj Engleske, ali on nema prava kralja. Zašto bi onda potencijalna osoba imala prava osobe?“

Premda naizgled utemeljena i razložna, Singerova je argumentacija puki sofizam. Naime, tu su poistovjećene različite vrste potencijalnostî i pravâ. Jer jedno je u-sebna i u-ciljna metafizička potencijalnost koja nosi sa sobom pravo na život i nepovrjedivost tijela – a to su temeljna i neotuđiva ljudska prava što pridolaze svakom čovjeku već time što je čovjek – a nešto posve drugo je institucionalizirana mogućnost stjecanja kraljevskih prava, statusne povlastice tek nekih ljudi.

Ljepota pred-duhovnosti i post-natalni abortus

I embrij i nerođeno dijete u kasnijim razvojnim fazama (tijekom unutarmaterničnoga života), i netom rođeno dijete, i stasalo dijete školske dobi – nisu ništa drugo doli ljudi u različitim razvojnim fazama, životnim oblicima (ne)dovršenosti. To je mudrost o kojoj Danijel Dragojević, jamačno najveći među živućim hrvatskim pjesnicima, piše u poetski razvijenome filozofskom eseju Djeca na vratima:

„Nije slučajno da svaka mudrost zna ruku koja se na samom rubu svečanosti mora pružiti toj cjelini violentne osjetljivosti. Jer, dijete je ipak nedovršeno biće, tj. biće u ljepoti nedovršenosti. Tko bi se usudio učiniti nešto usuprot ove životnosti, pogriješio bi. Ona se neće ukloniti, ona će se, iz potrebe za budnošću koja je osobina duhovnog rasta, upotpuniti, nastaviti. U ovoj dnevnoj svjetlosti je, kada dođe, i ona druga svjetlost, a ne izvan nje, u ovoj predduhovnosti već je sâm duh.“

Ali zapadni svijet, a navlastito Europska unija, sve više slavi materiju i slobodu bez odgovornosti, dok duhovnost i odgovorna sloboda za život bivaju sve manje važni. Pobornice prava na pobačaj u svojim priglupim motivima često govore o „pravu na raspolaganje vlastitim tijelom“. No začeto dijete nije dio ženina tijela jer ima svoj genetski kod, vlastite organe a često se i po krvnoj grupi razlikuje od majke. Prikladna je ova analogija: ako prispodobimo tijelo kao kuću, možemo reći da vlasnik načelno smije činiti u njoj što ga je volja, pa i pogibeljne radnje – ali to ne smije ako time u svojoj kući ugrožava nedužnoga gosta, drugo ljudsko biće, čovjeka.

U ovome sumanutom distopijskom svijetu neki smatraju da djecu smiju ubijati i nakon rođenja, kada više nisu „dio ženina tijela“. Ne manjka znanstvenih članaka koji opravdavaju „post-natalni abortus“. (https://www.researchgate.net/publication/221857658_After-Birth_Abortion_Why_Should_the_Baby_Live)

Kršćansko-židovska svetost života protiv kulture smrti

Budući da u takvim zacrnjenim bioetičkim horizontima postaje sve agresivnijom kultura smrti – o kojoj je sveti papa Ivan Pavao II. pisao u enciklici „Evangelium vitae“ (Evanđelje života) davne 1995. godine – današnje nas stanje treba ne samo zabrinuti nego i potaknuti na vjerodostojan odgovor zasnovan na grčkoj filozofijirimskome pravu i judejsko-kršćanskoj vjerskoj tradiciji. Završavamo stihovima ingenioznoga i proročkim darom obilježenoga Židova Leonarda Cohena, koji također davne 1992. u pjesmi The Future (na istoimenome albumu) govori o dekadenciji i sunovratu zapadnjačke kulture, vidi slom njezina drevnoga kodeksa, put na kojemu će plamtjeti vatre a bijeli čovjek će plesati, ženu koja visi naglavačke a svečana joj haljina zastire lice i obličje, uz to i potpunu kontrolu nad svakom živućom dušom, osjeća đavolji jahački bič, a u praksi uništavanja fetusâ vidi budućnost koja je ubojstvo – ali i zaziva ljubav kao jedini pokretač opstanka… Neumrli Cohen upozorava na kulturu smrti: „Give me Christ / or give me Hiroshima / Destroy another fetus now / We don’t like children anyhow / I’ve seen the future, baby: / it is murder.“

* Marito Mihovil Letica, magistar filozofije i religiologije, studirao kod isusovaca u Zagrebu. Član je uredništva književnoga časopisa “Kolo” Matice hrvatske, komentator na Vatikanskome radiju i vanjski suradnik na Trećemu programu Hrvatskoga radija, gdje je autor i voditelj ciklusa emisija “Kozmos i etos: obzori svijeta, znanosti i društva”.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

 

Pročitaj više..

0