Vijesti

Naslovna » Šokantna teza o ‘savjesnom pobačaju’: ‘Savjetnici za pobačaj’ tvrde da nerođene bebe mogu pristati na svoj pobačaj
pobačaj

Šokantna teza o ‘savjesnom pobačaju’: ‘Savjetnici za pobačaj’ tvrde da nerođene bebe mogu pristati na svoj pobačaj

ožu 15, 2022

Američki časopis o prenatalnoj i postnatalnoj psihologiji i zdravlju objavio je članak pod naslovom „Savjesni pobačaj: Uključivanje fetusa u suosjećajan dijalog”. U članku psihologinja Claudette Nantel potiče žene da komuniciraju sa svojim bebama prije samog pobačaja. Da im kažu koliko ih vole, da se oproste, te da čak od svog djeteta dobiju dozvolu za pobačaj, donosi liveaGladysction.org.

Zaista.

Nantel priznaje ljudskost djeteta. Definira „fetus” kao „nerođeno dijete u majčinoj utrobi, u bilo kojem trenutku od začeća do rođenja”.

„Srčani razgovor”

„Savjesni pobačaj” temelji se na vjerovanju da dijete u majčinoj utrobi može „čuti” i razumjeti majčine misli, te čak telepatski poslati odgovor. Obiteljska liječnica Gladys McGarey predlaže da bi žena koja se sprema na pobačaj trebala „srčano razgovarati sa svojom bebom, objasniti da sad nije najbolje vrijeme da ona odgaja dijete, te uvjeriti svoje dijete da je ono ipak iskreno voljeno.”

McGarey tvrdi da je izuzetno važno da majke objasne svojim bebama da ih vole… prije nego ih raskomadaju ili otruju. McGarey je vodila žene kroz ovaj postupak, te ističe da se i mnogi njezini kolege koriste tom tehnikom.

Neki pak drugi ‘savjetnici’ predlažu majkama koje se zateknu u neželjenoj trudnoći da zamole svoje dijete da napusti utrobu. Dr. Fairfield predlaže sljedeće: „S iskrenom ljubavlju i brigom, zamolite svoje dijete da ode. Prepustite se božanstvenom osjećaju ljubavi i povezanosti s djetetom, potom mu recite da ovo nije najbolje vrijeme da dođe, ili da biste više voljeli da se vrati neki drugi put”. Potom se treba ‘nadati da će dijete odlučiti otići’, te će tako žena doživjeti spontani pobačaj. U slučaju da se to ne dogodi, vjeruju da je inducirani pobačaj nužan da bi se završio ovaj proces.

Liječnica M. Axness kaže da bi žena pred pobačaj trebala komunicirati sa svojom bebom „kroz molitvu, maštu, umjetnost, pisma, ples, pjesmu – način komuniciranja s novim bićem u njezinoj utrobi kojim mu objašnjava da trenutačno nije najbolje vrijeme za nju ili njega i da je nužno da se razdvoje”.

> Biden koji tvrdi da je katolik, na Pepelnicu, ponovno podržao najradikalnije zakone o pobačaju i LGBT agendu

> Medicinska sestra otpuštena jer nije željela imati posla s pobačajima; sada joj moraju platiti 370 tisuća dolara

Tražiti pristanak i čekati „potvrdan odgovor”

H. H. Watkins predlaže ženi pred pobačaj da od svoje bebe traži pristanak. Potom će dijete telepatski poručiti majci da se slaže s pobačajem, kažu Watkins i Nantel. Watkins poručuje ženama da:

vizualiziraju svoj fetus, izraze problematičnost oko trudnoće, te potom čekaju odgovor (osjećajući, slušajući ili gledajući). Žene su potaknute da rade ovu vježbu doma, te ako/kad osjete potvrdan odgovor od fetusa, da vizualiziraju njegovo napuštanje majčina tijela.

Objašnjava da žena „ u dijalogu sa svojim djetetom doživi dublji osjećaj same sebe, više poštovanja prema životu, te pozitivne osjećaje prema idućoj, vremenski bolje isplaniranoj, trudnoći”. Pretpostavlja se da će svi ti blagoslovi doći nakon pobačaja.

Gotovo svaki put kad je Watkins izvodila ovu vježbu, majka je navodno „čula” da dijete pristaje na pobačaj. Jasno je da je to bilo ono što su majke željele čuti. Pod utjecajem savjetnice Watkins, žene su se uvjerile da su njihove bebe pristale na pobačaj. Sve su bebe „pristale” na nasilnu smrt – osim jedne.

Jedna je žena „čula” da dijete kaže ne

Nakon što je dobila ovakav odgovor, žena je odgovorila: „Ne misliš to zaista?”

Watkins se prisjeća što se potom dogodilo:

“Nastavila je plakati i razgovarati s fetusom kod kuće sve dok nije nastala tišina. Zaključila je da je fetus prihvatio njezin planirani kirurški zahvat. Počela je vizualizirati pobačaj, no spontani se pobačaj nije dogodio.

Kirurški zahvat je prošao bez komplikacija, oporavak je bio brz, te pacijentica nije skoro nikako zažalila. Na svim razinama je znala da je donijela ispravnu odluku za sebe.

Očito je dijete, svojom tišinom, ipak pristalo na pobačaj.”

Iskrivljavanje stvarnosti

Jedna je žena imala tri pobačaja. Za prvi je pobačaj rekla da je bila „premlada i više usmjerena na sebe i svoje životne okolnosti nego na dijete, te da nije bila zaista povezana s tim djetetom.”

No za druga dva je rekla: „Uspjela sam ući u sebe i stvoriti intiman odnos s to dvoje djece.”

Ona misli da su njezina djeca postojala samo zato da joj kažu da napusti čovjeka s kojim je tad bila, te dodaje:

“Nikad nisam osjećala da im činim neko zlo. Netom prije svakog tog pobačaja, pitala sam medicinsku sestru koja mi je pokazala sliku ultrazvuka na ekranu da me ostavi nekoliko minuta nasamo s bebom, prije samog zahvata.

Sa svakim od njih sam razgovarala prirodno, nježno, kao da im govorim: ‘Hvala, vidimo se poslije…’ Razgovori sa slikom ultrazvuka na ekranu pomogli su da budem svjesna povezanosti, te da izrazim svoju zahvalnost…

Bilo mi je potpuno jasno da mi nijedno od to dvoje djece nisu govorili: ‘Dopusti da se rodim’.”

Nakon što su djeca izvršila svoju zadaću moglo ih se – odbaciti

U umu ove žene, njezina su djeca postojala isključivo za nju – da bi joj dala životnu lekciju. „Ta djeca su mi pomogla, i ponašala sam se u skladu s tim. Iskazala sam im čast. Na nevjerojatan način su izliječili moju krivnju i tjeskobu koje sam osjećala dugo tijekom i nakon svog prvog pobačaja.”

Nakon što su je podučili toj lekciji, moglo ih se odbaciti. Kako bi izbjegla krivnju, ova žena se uvjerila da su djeca pristala na to. Na kraju krajeva, ispunila su svoju svrhu.

Prema njezinim riječima, njezina pobačena djeca bila su „bića jednaka njoj, njezini partneri u učenju”.

Iskrivljavanje stvarnosti

Mogućnost da ta „bića jednaka njoj” imaju pravo na svoj život nikad joj nije pala na pamet.

Vrijedno je primijetiti i eufemizam koji se upotrebljavao u ovim slučajevima – „zahvat” umjesto pobačaj.

Pojava „savjesnog pobačaja” zapravo je iskrivljavanje stvarnosti da bi se pobačaj učinio prihvatljivim, čak i uz priznanje da se radi o ubijanju djece. Ako liječnici, savjetnici i žene koje se spremaju na pobačaj vjeruju da dijete nema nikakav prigovor, ne moraju se osjećati krivima.

Članak ne pokazuje jasno koliko je zapravo raširena pojava „savjesnog pobačaja”. Citira mnoge liječnike koji primjenjuju ovu metodu, od kojih neki priznaju da i njihove kolege rade isto. Članak navodi i jednu Francuskinju koja radi u klinici za pobačaje koja tu vježbu izvodi sa ženama netom prije pobačaja.

Prevela: Ornela Findrik/narod.hr

Pročitaj više..

0